Ogranak Matice hrvatske prikazuje knjigu Jelene Alfirević: Bila sam žohar.
Predstavljanje će se održati u Gradskoj loži, u srijedu 13. listopada, s početkom u 19,00 sati.
Knjiga je posvećena aktualnoj društvenoj problematici, borbi protiv nasilja nad ženama.
…u našu kuću dolazili su njegovi prijatelji. Izvaljeni na kauč i fotelje u dnevnome boravku pričali su o kojekavim ispraznim glupostima i o tome kako žene služe samo za zabavu. Pa su detaljno opisivali svoje noćne izlaske, VIP lože i separee u najelitnijim klubovima. Suvremeni instant životi na visokoj nozi, s najatraktivnijim ženama u društvu. Najveći misleni domet toga svijeta bijahu tri imenice: lova, piće i žene. Muški poroci, a najteži među njima – žene. I povremeno – kokain. Onda bi se jedan od njih pohvalio kako ima svoju osobnu kurvu. Uslijedila bi dopisivanja preko mobitela. Zvanja žena preko skrivenih brojeva i razgovori putem razglasa. Cijela kuća za trenutak bi se napunila požudnim riječima, ruganjima i psovkama. Pili su i zabavljali se, tako su to zvali. Njegovi ga prijatelji baš nikad nisu pitali gdje sam ja, njegova zakonska žena.
(…)
Ono za što se svaka žena u oklopu svoga tijela tiho bori jest pravo da bude ‒ žena. (…) …on je i dalje tražio užitke ustrajnošću izgladnjela vepra, bacajući svoj zaobljeni pivski trbuščić na moje tijelo. Tijelo žohara bilo mu je potrebno da bi živio kao što je čovjeku potrebno disati, piti i jesti. ‒ Tužna su zgarišta ljudskih duša. ‒ Raširio se na krevet i dahtao glasno i bestidno, a ja sam još dublje zaronila lice u plahtu, skamenjena i potpuno sklupčana u sebe od straha. Duboko u tami bijele plahte tražila sam – osjećajnost. (…) Tada sam se prvi put susrela licem u lice s novom kugom koja je prijetila 21. stoljeću.
(ulomci iz pripovijetke Bila sam žohar J. A.)
U razdoblju „novog nenormalnog”, kada je pandemija još snažnije istaknula
problematiku obiteljskoga nasilja u izvanliterarnoj zbilji, autorica je objavila tekst koji
je i krik i upozorenje na ono što se pred našim očima događa u sobama koje su sve,
samo ne „vlastite”.
dr. sc. Kornelija Kuvač-Levačić, izv. prof. (iz Predgovora)
Stotinjak godina poslije prvoga objavljivanja pripovijetke Preobražaj (1915.) nervozu
Kafkina vremena prepoznala je u današnjici mlada znanstvenica i buduća književnica
Jelena Alfirević u svojemu književnom prvijencu, ilustriranoj psihološko-filozofskoj i
poetskoj pripovijetci s tematikom silovanja, Bila sam žohar (2021.). (…) Pretvorivši ju u
ženu-žohara, Alfirević ispisuje iskustveni opresijski narativ iz stigmatizirane ženske
perspektive protagonistkinje (Crna odjeća i šutnja svaku ženu oblače pristojno!), s
izrazitim osjećajem za potlačeno ,,žensko” u društvu i svijetu. (…) …nastavi li ovim
književnim ,,rukavcem”, mogla bi biti dionica nove generacije koja će uspostaviti
prekinuti kontinuitet ženske poetike u hrvatskoj književnosti, kada su u devedesetima
,,ženske” književnice poput Dubravke Ugrešić, Irene Vrkljan i Slavenke Drakulić (s
potonjom Alfirević ovdje intertekstualno i komunicira) uglavnom pisale i objavljivale u
inozemstvu…
dr. sc. Teodora Vigato, izv. prof. (iz recenzije)
Identitet žene zapravo je identitet žohara, ili kako sama autorica u tekstu objašnjava
poziciju žene-žohara: ,,Moj identitet postao je invaliditet”, u čemu se ogleda društvena
alegorija, izrazito kritički usmjerena. Osim što ovim postupkom Alfirević čuva identitet
protagonistkinje ‒ žrtve, ujedno anonimnošću sugerira kako bi se u liku/poziciji žohara
mogla naći bilo koja žena: naša susjeda, poznanica, prijateljica, sestra, majka. U
identitet žene-žohara upisana je, stoga, univerzalna diskurzivna praksa ženske boli…
dr. sc. Katarina Ivon, izv. prof. (iz recenzije)