objavljeno: 17. 04. 2025.
Ogranak Matice hrvatske u Zadru održao je predstavljanje knjige Vladimira Lončarevića: Godina i vječnost. Riječ je o knjizi povjesnici, nadahnutoj životom predsjednika Tuđmana u drami povijesti hrvatske domovine i hrvatskog naroda, a objavljene povodom 25. obljetnici smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i o 1100. obljetnici Hrvatskog Kraljevstva. Predstavljanje je održano 9. travnja, u dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru. Uz autora, prof. dr. sc. Vladimira Lončarevića, u programu su sudjelovali i mr. sc. Božidar Petrač, glavni urednik Alfe i Darko Krpina, prof.
Na samom početku prisutne je pozdravio i potpredsjednik Ogranka Matice hrvatske u Zadru, izv. prof. dr. sc. Zlatko Begonja. Nakon njega riječ je preuzeo Božidar Petrač. Istaknuo je važnost ove knjige i samog autora koji kroz lik dr. Franje Tuđmana podastire cijelu hrvatsku povijest i njezine čimbenike. Uz glavnog lika predsjednika i pripovjedača, samog pisca, svi su likovi bez osobnih imena u službi otkrivanja pojedinih slojeva velike priče. Iako je roman u prvom redu posljedica autorova osobnog iskustva, on nastoji svoje iskustvo poopćiti i pretvoriti ga u zajedničko služeći se citatima književnika i drugih djela hrvatskih i stranih autora. Roman ima čvrstu dokumentacijsku podlogu, dok je provodna nit radnje labava kao moderni roman esej u kojem dolazi do izražaja autorova razmatranja konkretnih povijesnih zbivanja, likova i osobnih doživljaja tijekom 1999. godine. Riječ „godina“ u naslovu označava formalni vremenski okvir u kojem je započela Lončarevićeva uloga predsjednikova savjetnika, dok je riječ „vječnost“ hermeneutički ključ za razumijevanje cijele narativne strukture romana eseja. Lončarević daje živu fresku onoga vremena i pruža cjeloviti uvid u providonosnu ulogu prvog hrvatskog predsjednika u obnovi Hrvatske države, njezinom međunarodnom priznanju i nedovršenoj duhovnoj obnovi hrvatskog naroda. Na kraju je zaključio kako je ovo djelo vrstan pokušaj literarnog čitanja vremenite nacionalne povijesti hrvatskog naroda. Lončarević je napisao roman o povijesti svoga naroda, njegovim usponima i padovima te neprijekornoj i neospornoj ulozi prvoga hrvatskog predsjednika u ostvarenju neovisne Hrvatske države. Knjiga je to kojoj se nitko nije nadao, knjiga koja je poštena, ali ne i nepristrana.
Drago Krpina istaknuo je da je riječ o unikatnom književnom djelu koji izmiče teorijskoj klasifikaciji književnosti. Slojevitost je ono što je posebno u ovom romanu. Na povijesnoj faktografiji autor je uvjerljivo artikulirao sve spomenute teme u knjizi. Osobito dojmljive su činjenice u kojima autor prenosi Tuđmanove misli u njegovim samotnim, teškim i izazovnim trenutcima u kojima je morao donositi teške odluke. Roman je vremenski smješten u posljednju godinu života predsjednika Tuđmana gdje autor donosi njegove duhovne preokupacije kojima je i sam svjedočio, a u nekim slučajevima i posredovao. Važnost ovog romana je u činjenici da nakon čitanja ostavlja otvoren prostor za promišljanje o nekim važnim pitanjima, što ujedno i čini obilježje svakog uspješnog književnog djela. Na kraju je zaključio da će ovaj roman privući pozornost kako uže književne javnosti, tako i šireg čitateljstva, a osobito mnoštva pojedinaca koji su bili suvremenici i suradnici predsjednika Tuđmana. Lončarević je na samom kraju istaknuo kako je roman morao napisati kao dužnik domovine. Ovaj roman jest svojevrsna povjesnica o predsjedniku Tuđmanu i o Hrvatskoj. Autor se prisjetio početka 1999. godine u kojoj je dobio povlasticu, a to je da bude predsjednikov suradnik. „Vrijeme je to bilo doduše kratko, ali u oblikovanju naših života, nije ključno vrijeme nego momenti koji nas formiraju i definiraju“ – kazao je autor Lončarević te dodao: „Godinama sam iz te godine nosio neke trenutke, ponešto i zapisao, no prije četiri godine sazrela je zamisao da napišem roman o njemu – kakvog sam ga doživio, no i kako sam ga iz svoje duhovne vizure vidio u cjelini hrvatske povijesti. Nisam ovaj roman pisao radi neke rehabilitacije predsjednika Tuđmana. Ne treba njemu rehabilitacija, jer je on najčvršće habilitiran u hrvatskom narodu, nego nama treba re-habilitacija, ponovno uspravljanje u duhu njegove misli i ideje Hrvatske kao suvremene i neovisne države, ali i Hrvatske Ideje, kako sam te riječi velikim slovima pisao u romanu, kao ideje autentičnog duha naše tradicije i baštine, da sad, trideset godina nakon pobjede u ratu i konačnog oslobođenja domovine vidimo gdje smo, što smo, kakvi smo, što hoćemo i što želimo s ovom našom dragom zemljom hrvatskom nama samima i cijelom svijetu.“
