Odgovor prof. Lisca na članak Dragoljuba Petrovića o “bunjevačkom jeziku” u “Politici”

Časopis Vijenac u svom posljednjem broju od 8. travnja 2021., donosi odgovor prof. Lisca na članak Dragoljuba Petrovića o “bunjevačkom jeziku” u “Politici”.

Članak prenosimo u cijelosti:

Sve laži profesora Petrovića

Piše Josip Lisac

Dragoljub Petrović kaže da hrvatskoga jezika u Vojvodini nije bilo i nije moglo biti. Kojim su onda jezikom pisali preporoditelj Ivan Antunović i njegovi prethodnici, A. G. Matoš koji Antunovića zove rodoljubom hrvatskim, a i Matoš je također bio Bunjevac

Povod je ovom tekstu članak Prilog raspravi o bunjevačkom jeziku Dragoljuba Petrovića, umirovljenog sveučilišnog profesora iz Novoga Sada. U tom tekstu, tiskanu u Politici 23. ožujka ove godine, izrečene su mnoge neistine, pa o tom ovdje pišem. Dakle, ne osvrćem se ovdje na prava nacionalnih manjina u Vojvodini i drugdje u Srbiji, na pitanja tzv. bunjevačkog jezika i njegove standardizacije. To su, naravno, važne činjenice, ali se na čitav kompleks pitanja ovdje uglavnom ne osvrćem.

06_politika_006

Sporni članak Dragoljuba Petrovića objavljen u beogradskoj Politici

Tomislav Žigmanov, istaknuti hrvatski bunjevački intelektualac, pisac i političar, kazao je da je novoštokavska ikavica kojom govore Bunjevci jezično naslijeđe hrvatskoga jezika. To opovrgava Petrović tvrdeći da je to sumnjiva dijalektološka istina. Međutim, to je potpuna dijalektološka istina. Bunjevci u Bačkoj (kao i drugdje, u Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj) govore novoštokavskim ikavskim dijalektom, koji u Bačkoj nije znatnije različit u odnosu na govore Bunjevaca drugdje. Tim dijalektom govore u znatnu broju i Bošnjaci (što jasno pokazuje da su ti Bošnjaci barem većinom hrvatskoga podrijetla), u sasvim neznatnu broju i Srbi. Srbi govore novoštokavski ikavski u susjedstvu Hrvata i Bošnjaka, pa je očito da su primili govor od susjeda ili su promijenili vjeru te tako naknadno postali Srbi.

Petrović kaže da je ono što kaže Žigmanov nesporna netočnost. Nije!

Petrović piše da se za hrvatski jezik po štokavskim prostorima prvi put čulo prije stotinjak godina. Međutim, hrvatski pisac iz Dubrovnika Dominko Zlatarić (1558–1613) u knjizi svojih prijevoda 1597. kaže da su njegove preradbe „iz veće tuđijeh jezika u hrvacki složene“. Dubrovčanin Vladislav Menčetić (1617–1666) u Trublji slovinskoj (1665) kaže: Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija! Filip Grabovac iz okolice Vrlike (umro 1749) svom djelu iz 1747. stavlja naslov Cvit razgovora i jezika iliričkoga aliti rvackoga. Preminuo je osuđen na doživotnu tamnicu, a zamjereno mu je hrvatstvo. To je Andriji Kačiću Miošiću (1704–1760) bila pouka pa je njegovu glavnom djelu naslov Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756). Bio je oprezan prema Mlečanima, turskim protivnicima, a njegovo je slovinstvo zapravo hrvatstvo, pa pjeva: A kraljuje sva rabrenost / u narodu slovinskomu, / snaga, jakost i srčanost / u vojniku rvatskomu. Kačićev je sljedbenik bio Emerik Pavić (Budim, 1716–Budim, 1780), glasoviti pisac Nadodanja glavnih događaja Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga nedavno na svitlost danomu (1768). U spomenutih hrvatskih pisaca štokavske fizionomije srećemo hrvatsko ime, a pisali su prije mnogo više od 100 godina.

Petrović kaže da Vukova ijekavica može biti samo srpska. Ali štokavske ijekavice bilo je u hrvatskoj književnosti puno stoljećima prije Karadžića. To Karadžić i sam kazuje veleći da Srbi nisu pisali narodnim jezikom prije 18. stoljeća: „a braća naša zakona Rimskoga, osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali su u šesnaestome vijeku u najveći jek!“ Pisali su štokavski ijekavski i drugi, npr. Matija Divković (1563–1631) iz srednje Bosne. Stanovit Karadžićev utjecaj na hrvatski jezik je nesporan, a tu se u velikoj mjeri radi o presudnom utjecaju Khuen-Héderváryja i njegove politike. Napominjem da Karadžićeva gramatika iz 1814. daje opis jezika koji je u svemu jednak Kačićevu jeziku, osim u refleksu jata. Dakle, hrvatski je utjecaj na Karadžića i na njegov rad bio velik.

I novoštokavsku ikavicu i novoštokavsku ijekavicu Petrović drži dijelom srpskoga štokavskog masiva. Kaže da su Hrvati prvi put čuli za novoštokavsku ikavicu prije stotinjak godina i to povezuje s genocidom nad Srbima. Naprotiv, novoštokavski ikavski najveći je hrvatski dijalekt, u zanemarujućoj mjeri takvim idiomima govore ili su govorili Srbi. To što ja govorim govori i veliki srpski dijalektolog Pavle Ivić (1924–1999), profesor Dragoljuba Petrovića. Žalosno je što Petrović ne slijedi svoga učitelja ni u tom ni u mnogim drugim pitanjima. Kaže da hrvatskoga jezika u Vojvodini nije bilo i nije moglo biti. Kojim su onda jezikom pisali preporoditelj Ivan Antunović (1818–1888) i njegovi prethodnici? Antun Gustav Matoš u tekstu o Mileti Jakšiću 1901. zove Ivana Antunovića rodoljubom hrvatskim, a i Matoš je također bio Bunjevac.

Petrović kaže da su Bunjevci i Šokci 1945. natjerani da budu Hrvati komunističkim dekretom. A što je s onim drugima koji su prije 1945. bili Hrvati? Takvih je autora bio velik broj. Spomenimo da su u zagrebačkim listovima i časopisima surađivali Aleksa Kokić, Marko Čović, Ante Sekulić i mnogi drugi. Teške su godine proživljavali bunjevački Hrvati dugo, upravo zbog svoje hrvatske nacionalnosti. Pod nemilosrdnim pritiscima mnogi su bunjevački Hrvati postali Bunjevci nehrvatske nacionalnosti. Čak je jednom tadanji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić – obraćajući im se – Bunjevce javno nazvao Srbima. Očito se to želi, pa makar Bunjevci nehrvati bili prijelazna faza. Dakako, to ne će dopustiti jezgra Bunjevaca, a u tom će imati i podršku Hrvatske, svakako i Europe. Vrijedi zabilježiti da su srpska traženja da Bunjevci budu posebna nacija u Mađarskoj odbile odgovarajuće ustanove u toj državi. A Bunjevci u Mađarskoj iste su nacionalnosti kao i Bunjevci u Bačkoj. Tako onda Petrović kaže da su Hrvati u Vojvodini neutemeljeni kao narod i kao nacionalna manjina. Razumije se, ni to nije istina.

Petrović kaže da se ne može znati kako će Bunjevci urediti svoj jezik, a da ni Hrvati ni Srbi nisu najavili pretenzije na ikavsku osnovicu „bunjevačkoga“ jezika. Ni to nije istina. Srbi itekako imaju te pretenzije, samo da se Bunjevci ne bi služili hrvatskim standardnim jezikom. Napominjem da bunjevačke govorne značajke u izuzetnoj mjeri nalazimo u hrvatskoj dijalektalnoj književnosti, u stvaralaštvu Tomislava Žigmanova, Milovana Mikovića, Vojislava Sekelja i drugih.

Prilike su uvjetovale da postoji i gradišćanskohrvatski književni jezik i moliškohrvatski književni jezik, ali to nije bilo pod austrijskim ili talijanskim pritiskom. Sada se nastoji standardizirati i „bunjevački“ jezik, pod očitim utjecajem velikosrpske ili četničke politike.

U svemu je žalosno da je Politika objavila tekst kakav po pozitivnim propisima ne bi smjela objaviti. Najnormalnije reakcije na taj Petrovićev članak nije objavila, ali je objavila niz šovinističkih komentara.

Preminuo profesor Stijepo Obad

U četvrtak 8. travnja preminuo je poštovani profesor Stijepo Obad.

Prof. Obad bio je predsjednik, tajnik i dugogodišnji aktivni član Matice hrvatske u Zadru.

 

stijepo-obad-

Rođen je 11. siječnja 1930. u Pridvorju, Konavle kod Dubrovnika. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju u Grudi, Dubrovniku i Trebinju. Diplomirao je povijesnu grupu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godine 1960. izabran je za asistenta u Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku, a četiri godine kasnije za sveučilišnog predavača na Katedri za opću povijest Filozofskog fakulteta u Zadru, Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1966. godine na istom fakultetu. Tu je stekao i zvanje znanstvenog savjetnika i nastavno zvanje redovitog sveučilišnog profesora (1985.) u trajnom zvanju.
Prije i poslije umirovljenja (2000.) predavao je na više studija kao npr.: na odsjecima za povijest Pedagoškog odnosno Filozofskog fakulteta u Osijeku i Puli, Odjelu za kulturu i turizam i Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Zadru, te na Visokoj katehetsko-teološkoj školi u Zadru. Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Zadru, Splitu i Dubrovniku te bio mentor pri izradbi doktorskih i magistarskih radova kao i član mnogih povjerenstava za obranu istih. Autor je ukupno 240 radova, od kojih 60 znanstvenih i 180 stručnih radova, osam knjiga od kojih jedna na engleskom jeziku i jedna u drugom izdanju. Uredio je i priredio za tisak više zbornika znanstvenih radova i drugih znanstvenih i literarnih dijela. Aktivno je sudjelovao na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima. Održao je brojna predavanja i predstavljanja knjiga u Zadru, Dalmaciji, Istri i ostaloj Hrvatskoj.

Višedesetljetni znanstveno-istraživački i nastavni rad profesora Obada potvrda je jednog plodnog života ispunjenog istraživačkim interesom za hrvatsku povijest 19. stoljeća, napose onu koja se odnosi na povijest Dalmacije, dalmatinskog sela i seljaštva, Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, razvoja gradova i urbanizma, a posebno pitanje nemirne 1848. i 1849. u Dubrovniku. Istovremeno, profesor Obad se istaknuo kao vrstan pedagog koji je uvijek imao u vidu dobrobit i napredovanje studenata. Svojim blagim i istančanim pristupom znao je doprijeti do svakog studenta kako bi im što uspješnije prenio svoje iznimno znanje. Pored toga, profesora Obada pamtit ćemo kao osobu koja je s radošću dočekala stvaranje suvremene Republike Hrvatske, pa je uvijek isticao vrijednost i važnost nacionalne pripadnosti kako u povijesnom tako i suvremenom kontekstu.

Nemjerljivi doprinosi profesora Obada hrvatskoj kulturi i znanosti, ostat će kao neizbrisivi trag svim budućim hrvatskim generacijama.

Čestitka

Sretan i blagoslovljen Uskrs želi Vam Ogranak Matice hrvatske u Zadru!

U tisku je Zadarska smotra 1-3, 2021.

Novi broj Zadarske smotre je u tisku, a može se pročitati ovdje: ZADARSKA SMOTRA 1-3, 2021.

Preminuo pjesnik Tomislav Meštrić

 

U srijedu, 24. ožujka, preminuo je zadarski pjesnik Tomislav Meštrić.

Tomislav Meštrić, rođen je u mjestu Kukljici na otoku Ugljanu 14. 12. 1931. godine, u siromašnoj seoskoj obitelji, kao četvrto od ukupno šestero djece. (Kaj koška pipliči, vodila nas naša mati, oca smo jedva poznivali, un je more bati…). Otac mu je cijeli radni vijek plovio na prekooceanskim brodovima, tako da je rastao sa sestrama uz majku, bez oca, koji bi vrlo rijetko dolazio, a vrlo brzo opet odlazio. (Dica ga nebi ni prepoznala, da ni na škabelinu njegova slika stola….).

Predodređeno mu je bilo da bude zemljoradnik na škrtom otočnom imanju, ribar ili pomorac, ili sve to skupa spojeno. No, nakon II. svjetskoga rata, prilike su se promijenile i nakon osnovne škole završene u Kukljici, omogućeno mu je bilo daljnje školovanje. Roditelji su teška srca donijeli tu odluku, jer je bio jedino muško dijete, ali prevladala je želja, da postane „činovnik”, da mu bude život lakši nego život kojega oni žive.

U Zadru je završio Nižu gimnaziju, u Splitu Srednju školu za Zdravstvene tehničare i laborante, a u Zagrebu Višu. U zvanju višeg zdravstvenog tehničara radio je u Zdravstvenim ustanovama u Zadru, s iznimkom nepune četiri godine kada je radio u inozemstvu, također u svom zvanju. Nakon 40 godina radnog staža, 1991. godine odlazi u mirovinu.

Ratna zbivanja kao i obilje slobodnog vremena prisiljavaju ga da se vrati na otok, u Kukljicu, u svoje rodno mjesto. Do tada o poeziji, prema njegovim riječima, nikada nije ni sanjao, a kamoli pisao, a već je imao 60 godina života.

Boraveći na otoku,  obnavljao je stare zapuštene masline i obavljao druge poslove te tako upotpunio i osmislio slobodno vrijeme. Međutim, lako je uočio da njegova Kukljica nije više ono što je bila. Koješta se je promijenilo i krenulo u zaborav, od govora, običaja i drugih vrednota…

Uzeo je olovku i papir i počeo pisati, da barem nešto ostane zapisano i donekle sačuvano. Zašto baš poeziju? Na to nije  mogao  naći odgovor!

Pišući na idiomu zvučne kukljičke čakavice, tiskao je 9 zbirki pjesama: Bodulska besida (1994.), Lanterna gori (1996.), Na storomu fundamentu (1998.), Korenat sazjuga (2001.), Na raskrižju vitrov (2005.), Krhotine čakavštine (2009.), Vavik na orac (2013.), Molo misto srca moga (2015.),  Perušina na fortuni vitra (2019.). Sve knjige su objavljene u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru i Ogrankova Povjereništva u Kukljici.

Bio je sudionikom svih 14 jezikoslovno-književnih manifestacija Domaća rič u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Zadru, čiji je bio aktivni član.

Pjesme su mu objavljivane u časopisima Zadarskoj smotri, Književnoj reviji Marulić, Panorami suvremenog čakavskog pjesništva zadarskog kruga Duga nad maslinama  Miljenka Mandže, u Suvremeni pisci zadarskog književnog kruga Kroz moje oko,  Marka Vasilja, kao i na drugim mjestima.

Dobitnik je više priznanja i nagrada.

Odlazak pjesnika Tomislava Meštrića veliki je gubitak za kukljičku, zadarsku i hrvatsku kulturu, ali iza njega ostaju veliki prinosi kojima ih je neizmjerno zadužio.