Ogranak Matice hrvatske u Zadru održao je predstavljanje knjige Čančarije i babarije – bapske i druge priče s otoka Krka. Riječ je o četvrtoj knjizi dvanaestoknjižja Tugomerika, višetomne zbirke pučke književnosti otoka Krka, autora Leonarda Eleršeka i Rada Žica Mikulina. Uz autore, u programu sudjelovali su prof. dr. sc. dr. h. c. Ante Uglešić, prof. dr. sc. Ivica Vigato i doc. dr. sc. Branimir Vukosav. Predstavljanje je održano 25. ožujka u dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru.
Na samom početku goste je pozdravio prof. Ante Uglešić koji je istaknuo važnost ovakvih velikih književnih djela, podsjećajući kako su se nekada ljudi u manjim mjestima družili u svojim najčešće skromnim obiteljskim domovima, prepričavajući mnogobrojne priče s različitim tematikama. Ova knjiga predstavlja davno zapisana kazivanja mještana, uglavnom Punta na otoku Krku i okolnih naselja, koja govore o nadnaravnim bićima ljudske mašte što su nekoć obitavala na njihovu otoku, u okolnom akvatoriju i na Kiriji (obližnji dio Primorja), u poljima, šumama, gorama, brdima i planinskim visovima, u lokvama, jezerima, rijekama i morskim dubinama, o stvorenjima poput vila, sirena, krsnika, malika, štriga, mora, vragova, vještica, vještaca i sl. Tu su još priče o zmajevima, gomarima i gomazima koje, kako Krčani kažu, poznajemo još iz starih domovina u kojima smo nekad živjeli, ali i o stvorenjima koja žive s one strane Malponta (hrvatska rijeka Styx), kamo Koturožac odvozi duše umrlih. Ante Uglešić istaknuo i etnološku vrijednost ovih zapisa koji će na ovaj način biti trajno sačuvani kao dio izuzetno bogate puntarske baštine i prošlosti.
Ivica Vigato istaknuo je važnost pričanja koja je toliko velika da neki didaktičari smatraju kako bi trebalo u predškolskim, ali i školskim ustanovama odrediti neko posebno mjesto gdje bi djeca pričala i slušala priče. Ističe kako su to puntarska djeca spontano i prakticirala, prepričavajući priče u nekoj sasvim običnoj životnoj situaciji. Priče smještene između korica ovog rukopisa dogodile su se na poznatim lokacijama i ne u davnoj prošlosti. To su priče koje nastaju najčešće spontano i koje na taj način postaju legende. Vigato ističe da ispreplitanje kršćanskog i pretkršćanskog, poganskoga u pričama predočeno je na suptilan način da pritom ne vrijeđa nikoga, a svaka priča je odraz maštovitosti običnoga puka. Zaključuje da ovakve priče pružaju mogućnost da usmenom predajom kao kulturnu baštinu se obnavljaju davna vjerovanja u nadnaravna bića. Pružaju ugodu pričanja, bajkovitu atmosferu i kontakte s ljudima.
Branimir Vukosav, kao geograf, istaknuo je da je ova knjiga vrlo vrijedan izvor i temelj za buduća etnološka, historiografska, ali i geografska istraživanja. Čančarije i babarije obiluju neformalnim geografskim znanjem u vidu geografskih imena za lokalne fenomene i lokacije kao i brojne opise prostora vezane uz pučko vjerovanje i iskustvo višestoljetnog postojanja u specifičnom geografsko okruženju. Spoju stvarnih geografskih lokaliteta i mikrolokacija s jedne (Punat, Runtele, Vela rika, Skala..) i fiktivne/mitološke nadgradnje s druge strane (vile, krsnici, božice….) može se pristupiti iz perspektivne književne geografije koja predstavlja jednu od rastućih i sve zastupljenijih tema kulturne geografije- zaključio je Vukosav.
Na samom kraju o knjizi su govorili i autori. Leonard Eleršek istaknuo je da se ovdje radi o pučkim praznovjerjima, čaranjima, bedastoćama i tričarijama, jednom riječju o vrlo dragocjenim bapskim pričama. Građa ove knjige je heterogena te je svrstana prema elastičnom kriteriju pa su tako nastala i njezina poglavlja. Istaknuo je da se s predajom priča s naraštaja na naraštaj ne prenosi samo riječ nego i umijeće pripovijedanja priča. Upravo zbog toga Rado Žic Mikulin čitao je uživo priče. Istaknuo je da su sve pjesme i priče prepjevane i prevedene na standardni jezik, no da se njihova istinska vrijednost nalazi u čakavskom izvorniku.
