Priređujemo prikaz novog broja časopisa Zadarska smotra, u četvrtak 13. svibnja 2021. godine, s početkom u 19,00 sati.
Zbog poštivanja epidemioloških mjera i vrlo ograničenog broja sudionika, izravni prijenos moguće je pratiti na Facebook stranici Ogranka Matice hrvatske u Zadru:
https://hr-hr.facebook.com/MaticahrvatskaZadar/
Deseta po redu, “Noć knjige 2021.” odvija se pod geslom Ljekovita moć knjige.
Donacijom nekoliko svojih izdanja naš Ogranak se uključuje u akciju prikupljanja ljekovite knjige za malu knjižnicu na Odjelu onkologije OB Zadar, a koja se provodi u organizaciji Narodnog muzeja u Zadru.
Časopis Vijenac u svom posljednjem broju od 8. travnja 2021., donosi odgovor prof. Lisca na članak Dragoljuba Petrovića o “bunjevačkom jeziku” u “Politici”.
Članak prenosimo u cijelosti:
Povod je ovom tekstu članak Prilog raspravi o bunjevačkom jeziku Dragoljuba Petrovića, umirovljenog sveučilišnog profesora iz Novoga Sada. U tom tekstu, tiskanu u Politici 23. ožujka ove godine, izrečene su mnoge neistine, pa o tom ovdje pišem. Dakle, ne osvrćem se ovdje na prava nacionalnih manjina u Vojvodini i drugdje u Srbiji, na pitanja tzv. bunjevačkog jezika i njegove standardizacije. To su, naravno, važne činjenice, ali se na čitav kompleks pitanja ovdje uglavnom ne osvrćem.
Sporni članak Dragoljuba Petrovića objavljen u beogradskoj Politici
Tomislav Žigmanov, istaknuti hrvatski bunjevački intelektualac, pisac i političar, kazao je da je novoštokavska ikavica kojom govore Bunjevci jezično naslijeđe hrvatskoga jezika. To opovrgava Petrović tvrdeći da je to sumnjiva dijalektološka istina. Međutim, to je potpuna dijalektološka istina. Bunjevci u Bačkoj (kao i drugdje, u Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj) govore novoštokavskim ikavskim dijalektom, koji u Bačkoj nije znatnije različit u odnosu na govore Bunjevaca drugdje. Tim dijalektom govore u znatnu broju i Bošnjaci (što jasno pokazuje da su ti Bošnjaci barem većinom hrvatskoga podrijetla), u sasvim neznatnu broju i Srbi. Srbi govore novoštokavski ikavski u susjedstvu Hrvata i Bošnjaka, pa je očito da su primili govor od susjeda ili su promijenili vjeru te tako naknadno postali Srbi.
Petrović kaže da je ono što kaže Žigmanov nesporna netočnost. Nije!
Petrović piše da se za hrvatski jezik po štokavskim prostorima prvi put čulo prije stotinjak godina. Međutim, hrvatski pisac iz Dubrovnika Dominko Zlatarić (1558–1613) u knjizi svojih prijevoda 1597. kaže da su njegove preradbe „iz veće tuđijeh jezika u hrvacki složene“. Dubrovčanin Vladislav Menčetić (1617–1666) u Trublji slovinskoj (1665) kaže: Od ropstva bi davno u valih / potonula Italija, / o hrvatskijeh da se žalih / more otomansko ne razbija! Filip Grabovac iz okolice Vrlike (umro 1749) svom djelu iz 1747. stavlja naslov Cvit razgovora i jezika iliričkoga aliti rvackoga. Preminuo je osuđen na doživotnu tamnicu, a zamjereno mu je hrvatstvo. To je Andriji Kačiću Miošiću (1704–1760) bila pouka pa je njegovu glavnom djelu naslov Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756). Bio je oprezan prema Mlečanima, turskim protivnicima, a njegovo je slovinstvo zapravo hrvatstvo, pa pjeva: A kraljuje sva rabrenost / u narodu slovinskomu, / snaga, jakost i srčanost / u vojniku rvatskomu. Kačićev je sljedbenik bio Emerik Pavić (Budim, 1716–Budim, 1780), glasoviti pisac Nadodanja glavnih događaja Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga nedavno na svitlost danomu (1768). U spomenutih hrvatskih pisaca štokavske fizionomije srećemo hrvatsko ime, a pisali su prije mnogo više od 100 godina.
Petrović kaže da Vukova ijekavica može biti samo srpska. Ali štokavske ijekavice bilo je u hrvatskoj književnosti puno stoljećima prije Karadžića. To Karadžić i sam kazuje veleći da Srbi nisu pisali narodnim jezikom prije 18. stoljeća: „a braća naša zakona Rimskoga, osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali su u šesnaestome vijeku u najveći jek!“ Pisali su štokavski ijekavski i drugi, npr. Matija Divković (1563–1631) iz srednje Bosne. Stanovit Karadžićev utjecaj na hrvatski jezik je nesporan, a tu se u velikoj mjeri radi o presudnom utjecaju Khuen-Héderváryja i njegove politike. Napominjem da Karadžićeva gramatika iz 1814. daje opis jezika koji je u svemu jednak Kačićevu jeziku, osim u refleksu jata. Dakle, hrvatski je utjecaj na Karadžića i na njegov rad bio velik.
I novoštokavsku ikavicu i novoštokavsku ijekavicu Petrović drži dijelom srpskoga štokavskog masiva. Kaže da su Hrvati prvi put čuli za novoštokavsku ikavicu prije stotinjak godina i to povezuje s genocidom nad Srbima. Naprotiv, novoštokavski ikavski najveći je hrvatski dijalekt, u zanemarujućoj mjeri takvim idiomima govore ili su govorili Srbi. To što ja govorim govori i veliki srpski dijalektolog Pavle Ivić (1924–1999), profesor Dragoljuba Petrovića. Žalosno je što Petrović ne slijedi svoga učitelja ni u tom ni u mnogim drugim pitanjima. Kaže da hrvatskoga jezika u Vojvodini nije bilo i nije moglo biti. Kojim su onda jezikom pisali preporoditelj Ivan Antunović (1818–1888) i njegovi prethodnici? Antun Gustav Matoš u tekstu o Mileti Jakšiću 1901. zove Ivana Antunovića rodoljubom hrvatskim, a i Matoš je također bio Bunjevac.
Petrović kaže da su Bunjevci i Šokci 1945. natjerani da budu Hrvati komunističkim dekretom. A što je s onim drugima koji su prije 1945. bili Hrvati? Takvih je autora bio velik broj. Spomenimo da su u zagrebačkim listovima i časopisima surađivali Aleksa Kokić, Marko Čović, Ante Sekulić i mnogi drugi. Teške su godine proživljavali bunjevački Hrvati dugo, upravo zbog svoje hrvatske nacionalnosti. Pod nemilosrdnim pritiscima mnogi su bunjevački Hrvati postali Bunjevci nehrvatske nacionalnosti. Čak je jednom tadanji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić – obraćajući im se – Bunjevce javno nazvao Srbima. Očito se to želi, pa makar Bunjevci nehrvati bili prijelazna faza. Dakako, to ne će dopustiti jezgra Bunjevaca, a u tom će imati i podršku Hrvatske, svakako i Europe. Vrijedi zabilježiti da su srpska traženja da Bunjevci budu posebna nacija u Mađarskoj odbile odgovarajuće ustanove u toj državi. A Bunjevci u Mađarskoj iste su nacionalnosti kao i Bunjevci u Bačkoj. Tako onda Petrović kaže da su Hrvati u Vojvodini neutemeljeni kao narod i kao nacionalna manjina. Razumije se, ni to nije istina.
Petrović kaže da se ne može znati kako će Bunjevci urediti svoj jezik, a da ni Hrvati ni Srbi nisu najavili pretenzije na ikavsku osnovicu „bunjevačkoga“ jezika. Ni to nije istina. Srbi itekako imaju te pretenzije, samo da se Bunjevci ne bi služili hrvatskim standardnim jezikom. Napominjem da bunjevačke govorne značajke u izuzetnoj mjeri nalazimo u hrvatskoj dijalektalnoj književnosti, u stvaralaštvu Tomislava Žigmanova, Milovana Mikovića, Vojislava Sekelja i drugih.
Prilike su uvjetovale da postoji i gradišćanskohrvatski književni jezik i moliškohrvatski književni jezik, ali to nije bilo pod austrijskim ili talijanskim pritiskom. Sada se nastoji standardizirati i „bunjevački“ jezik, pod očitim utjecajem velikosrpske ili četničke politike.
U svemu je žalosno da je Politika objavila tekst kakav po pozitivnim propisima ne bi smjela objaviti. Najnormalnije reakcije na taj Petrovićev članak nije objavila, ali je objavila niz šovinističkih komentara.
U četvrtak 8. travnja preminuo je poštovani profesor Stijepo Obad.
Prof. Obad bio je predsjednik, tajnik i dugogodišnji aktivni član Matice hrvatske u Zadru.
Rođen je 11. siječnja 1930. u Pridvorju, Konavle kod Dubrovnika. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju u Grudi, Dubrovniku i Trebinju. Diplomirao je povijesnu grupu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godine 1960. izabran je za asistenta u Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku, a četiri godine kasnije za sveučilišnog predavača na Katedri za opću povijest Filozofskog fakulteta u Zadru, Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1966. godine na istom fakultetu. Tu je stekao i zvanje znanstvenog savjetnika i nastavno zvanje redovitog sveučilišnog profesora (1985.) u trajnom zvanju.
Prije i poslije umirovljenja (2000.) predavao je na više studija kao npr.: na odsjecima za povijest Pedagoškog odnosno Filozofskog fakulteta u Osijeku i Puli, Odjelu za kulturu i turizam i Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Zadru, te na Visokoj katehetsko-teološkoj školi u Zadru. Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Zadru, Splitu i Dubrovniku te bio mentor pri izradbi doktorskih i magistarskih radova kao i član mnogih povjerenstava za obranu istih. Autor je ukupno 240 radova, od kojih 60 znanstvenih i 180 stručnih radova, osam knjiga od kojih jedna na engleskom jeziku i jedna u drugom izdanju. Uredio je i priredio za tisak više zbornika znanstvenih radova i drugih znanstvenih i literarnih dijela. Aktivno je sudjelovao na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima. Održao je brojna predavanja i predstavljanja knjiga u Zadru, Dalmaciji, Istri i ostaloj Hrvatskoj.
Višedesetljetni znanstveno-istraživački i nastavni rad profesora Obada potvrda je jednog plodnog života ispunjenog istraživačkim interesom za hrvatsku povijest 19. stoljeća, napose onu koja se odnosi na povijest Dalmacije, dalmatinskog sela i seljaštva, Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, razvoja gradova i urbanizma, a posebno pitanje nemirne 1848. i 1849. u Dubrovniku. Istovremeno, profesor Obad se istaknuo kao vrstan pedagog koji je uvijek imao u vidu dobrobit i napredovanje studenata. Svojim blagim i istančanim pristupom znao je doprijeti do svakog studenta kako bi im što uspješnije prenio svoje iznimno znanje. Pored toga, profesora Obada pamtit ćemo kao osobu koja je s radošću dočekala stvaranje suvremene Republike Hrvatske, pa je uvijek isticao vrijednost i važnost nacionalne pripadnosti kako u povijesnom tako i suvremenom kontekstu.
Nemjerljivi doprinosi profesora Obada hrvatskoj kulturi i znanosti, ostat će kao neizbrisivi trag svim budućim hrvatskim generacijama.
Sretan i blagoslovljen Uskrs želi Vam Ogranak Matice hrvatske u Zadru!
