50 GODINA HRVATSKOG PROLJEĆA U ZADRU – POVODOM 50 GODINA HRVATSKOG PROLJEĆA DONOSIMO POPIS ČLANOVA OGRANKA MATICE HRVATSKE U ZADRU 1970. I 1971. GODINE-

Na današnji dan, 11. siječnja 1972. godine, u Hrvatskoj su započeli masovni progoni matičara, studenata i intelektualaca, od kojih su mnogi u policijskim racijama uhićeni i maltretirani. Bio je to rezultat 21. sjednice CK SKJ u Karađorđevu, održane od 30. studenoga do 1. prosinca 1971., na kojoj je Josip Broz Tito naznačio nemilosrdan obračun s hrvatskim nacionalnim preporodnom. Riječi kojima je Josip Broz osudio hrvatsko političko rukovodstvo imale su izraziti odjek u Zadru, koji je označen kao jedno od središta „nacionalizma i šovinizma“, što je u suvremenoj historiografiji nerijetko prešućeno i stavljeno u drugi plan. No, što se zapravo dogodilo i koja je uloga Zadra i šireg zadarskog područja u nacionalnom buđenju tijekom 1971. godine?
Previranja i pobune u Poljskoj i Mađarskoj 1956. te revolucionarni događaji u Čehoslovačkoj 1968. obilježili su društveno-političku povijest socijalističkih država Europe. Unatoč činjenici da su ugušeni oružanim intervencijama Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta, navedeni su pokreti snažno utjecali na gibanja u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj te na svojevrstan način otvorili vrata Hrvatskom proljeću. U takvoj političkoj stvarnosti obilježenoj unitarizmom i centralizmom, hrvatska je javnost sve otvorenije progovarala o gospodarskom i političkom položaju hrvatskog naroda te njegovom jezičnom identitetu. Osim sve glasnijih zahtjeva za gospodarskom samostalnošću 1965., istaknuti poticaj za formuliranje nacionalnih interesa je nastupio nakon smjene Aleksandra Rankovića, ozloglašenog čelnika UDB-e. U tom je kontekstu neizostavno spomenuti i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, kojom su hrvatski jezikoslovci inzistirali za ravnopravnom položaju hrvatskog jezika. Politički su se procesi s različitim zahtjevima samostalnosti nastavili na svim poljima i u godinama koje su uslijedile, posebice kroz studentske štrajkove 1968. godine te slobodnije istupanje komunističkog vodstva i intelektualaca, čime je stvorena platforma za razvoj Hrvatskog proljeća. U načelu se može govoriti o tri ključna aktera: reformsko krilo CK SKH, studenti te intelektualci okupljeni oko Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Oni su, naime, imali dodirnih točaka, ali načelno suprotne zahtjeve, pozicije i političke ciljeve. Dok su politički rukovodioci rješenja vidjeli isključivo unutar komunističkog uređenje, studentima i intelektualcima cilj predstavlja samostalna hrvatska država kojoj jugoslavenski okvir nije bio nužan.
Događaji na republičkoj razini kolidiraju s liberalizacijskim pokretima u Zadru, gdje već 1965. godine djeluju javnosti manje poznati intelektualci okupljeni oko Mihajla Mihajlova (Davor Aras, Tereza Ganza-Aras, Nikola Čolak, Mirko Vidović i drugi), koji su tražili širenje demokracije te slobodu izražavanja i pisanja. U Zadru posebno ozračje nastaje nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, kojoj su podršku iskazali i zadarski profesori Dalibor Brozović i Franjo Švelec. U to je vrijeme zadarski gradonačelnik postao Kažimir Zanki, dok su se na političkoj sceni pojavili Stanko Pera, Gojko Pekota, Zvonko Festini, Ivo Sorić, Ivica Buterin, Šime Peroš, Rafael Božić, Ivan Aralica, Ljuban Burčul i drugi, koji su doprinijeli novom ozračju u kojem se tolerirala slobodnija misao. Sve navedeno je stvorilo uvjete za hrabriji istup studenata okupljenih u Koordinacijskom odboru Saveza studenata, na čelu s Petrom Vuletom. Tako su studenti tijekom 1971. godine organizirali dvije priredbe pod nazivom „Hrvatska jučer i danas“, na kojima su nastupili brojni intelektualci i disidenti poput Franje Tuđmana, Šime Đodana, Marka Veselice, Vlade Gotovca, Vjekoslava Maštrovića, Želimira Meštovića, Tereze Ganze-Aras, Antuna Vrdoljaka, Vice Vukova (s izvedbom pjesme „Tvoja zemlja“), Mike Tripala, Šime Ivasa i drugih. Na tribinama se aktualiziralo političko i gospodarsko stanje u Hrvatskoj, zbog čega je Zadar, naravno uz Zagreb, doživio brojne kritike na sjednici u Karađorđevu.
Studentima su veliku podršku pružili i članovi Ogranka Matice hrvatske u Zadru, koji su bili okupljeni oko zadarskih glasila Zadarska revija i Zoranić (Tomislav Bilosnić). Sredinom 1970. na čelo Ogranka Matice hrvatske je došao prof. Stijepo Obad, za potpredsjednika je izabran prof. Ivan Aralica, dok su u Upravni odbor izabrani Ante Kitarović, dr. Glorija Rabac, Zlatko Štokić, Dinko Foretić, Nikola Davidović, Miljenko Mandžo, dr. Franjo Švelec, Jozo Balić, Branka Đaković i Heda Festini (1971. kooptirani Ivan Pederin, Rajko Savić i Vice Profaca). Matičari su tijekom 1971. osnovali više Povjereništava Matice hrvatske (u Poličniku, Bibinjama, Škabrnji, Posedarju, Preku i Stankovcima) te jedan zaseban Ogranak u Ninu. Fotografska građa i sjećanja brojnih sudionika tog turbulentnog razdoblja svjedoče o izrazitoj posjećenosti brojnih događaja u organizaciji Matice hrvatske, koja je postala središnja ustanova nacionalnog buđenja. Sve izraženijem osjećaju nacionalnog identiteta doprinio je i napad na hrvatske mladiće u Karinu 2. kolovoza 1971., kada su benkovački milicajci tijekom svečanog obilježavanja blagdana Gospe od Anđela prebili i zatvorili više osoba (od kojih je jedna preminula) zbog pjevanja pjesama poput „Marjane, Marijane“ i „Vila Velebita.“ Proces nacionalnog buđenja dodatno je ubrzan nakon događaja u zadarskom poduzeću „Autrotransport“, kada je otpušten veći dio hrvatskih radnika, a zaposlen veći broj radnika srpske nacionalnosti.
Osim hrvatskih zahtjeva, liberalizaciju društva su na zadarskom području koristili i srpski intelektualci okupljeni unutar Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, koji su isticali nužnost osnivanja zasebnih kulturnih institucija s ciljem očuvanja autonomnosti srpskog naroda. Posebno je važno istaknuti srpsku kulturnu večer održanu u rujnu 1971. godine u Islamu Grčkom, gdje je istaknut zahtjev da se Islam Grčki preimenuje u Islam Srpski. Zapravo se radilo o nastavku velikosrpske politike amputacije hrvatskog teritorija, koja će najočitiji izraz doživjeti tijekom Domovinskog rata.
Nakon sjednice u Karađorđevu kojom je slomljeno Hrvatsko proljeće, u Zadru je došlo do smjene gradskog političkog rukovodstva te progona u Ogranku Matice hrvatske u Zadru, Koordinacijskom odboru Saveza studenata, na Filozofskom fakultetu, u Pedagoškoj akademiji i Institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Vjekoslav Maštrović i Davor Aras) te u brojnim poduzećima i školama. Uhićeno je više desetaka osoba, od kojih su neke osuđene na višemjesečne ili višegodišnje zatvorske kazne, uz gubitak mogućnosti zaposlenja i napredovanja.
Događaji vezani uz Hrvatsko proljeće imali su izrazit utjecaj na zadarsko područje, napose kroz djelovanje intelektualaca u znanstvenim, visokoškolskim i školskim ustanovama, Koordinacijskog odbora Saveza studenata, Ogranka Matice hrvatske te reformskog dijela komunističkog rukovodstva. Uz to posebno treba spomenuti hrvatski narod koji je masovno podržao nacionalno buđenje. Zapravo je širi zadarski kraj u kontekstu Hrvatskog proljeća postao simbol nacionalne borbe, zbog čega je došao pod direktne partijske optužbe kao „žarište nacionalizma i šovinizma.“
U znak sjećanja na 50. obljetnicu Hrvatskog proljeća i zadarske proljećare, koji su svojom žrtvom i ljubavlju prema Domovini ostavili veliki povijesni trag, ali i zaduženje za nepokolebljivo zastupanje istinskih vrijednosti. Zaključujemo riječima Vlade Gotovca: „Mi još nismo naučili, mi Hrvati, da samo o nama ovisi što je naše. Nije dovoljno čuvati samo vrijednosti: da bi se postojalo s perspektivom, one se moraju i stvarati.“
R.J. i L.K.

Izvor: 508, DAZd, Dinko Foretić, kut. 15., Članovi ogranka Matice hrvatske u Zadru 1970. godine (aktivni članovi) i Članovi pomagači Ogranka Matice hrvatske u Zadru popisani 31. srpnja 1971. godine.