Nove dvije knjige zadarskoga književnika Alojza Pavlovića

 

Zadarski književnik Alojz Pavlović u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Zadru objavio je dva nova vrijedna djela: U zrcalu boli, roman te monografiju Toma Pavlović:

Samozatajni velikan. U zrcalu boli roman je o braniteljima koji kroz likove prikazuje osobne i kolektivne borbe

suočene s posljedicama rata. Ova emotivna priča nudi nadu i oprost, istražujući kako se iz duboke boli rađa snaga i ljepota.

 

Knjigu Toma Pavlović: Samozatajni velikan posvetio je ocu. Biografska je to monografija koja kroz sjećanja i

dokumente otkriva njegov doprinos kao izumitelja elektrostroja i brižnog odgojitelja.

Predavanje dr. sc. Stipe Botice, prof. emeritusa: “Don Mihovil Pavlinović”

16. prosinca priređeno je predavanje dr. sc. Stipe Botice, prof. emeritusa: “Don Mihovil Pavlinović”.  Mihovil Pavlinović hrvatski je političar i književnik (Podgora, 28. I. 1831 – 18. V. 1887). Jedan je od najistaknutijih predstavnika hrvatskog narodnog preporoda i Narodne stranke u Dalmaciji. Pohađao je bogosloviju u Zadru i franjevačku bogosloviju u Makarskoj, koju je završio 1854. Iste je godine bio zaređen pa je započeo služiti kao župnik u Drašnicama kraj Makarske, a od 1855. do 1870., kada se posvetio isključivo političkom i književnom radu, bio je župnik u Podgori. Kao zastupnik u Dalmatinskom saboru (1861), u doba prevage Autonomaške stranke u Dalmaciji, održao je prvi govor na hrvatskom jeziku. God. 1862. bio je jedan od pokretača i glavni suradnika glasila Narodne stranke Il Nazionale, periodico politico e letterario (s prilogom Narodni list), u kojem je objavljivao članke namijenjene najširim slojevima dalmatinskog puka radi buđenja njegove nacionalne svijesti. Godine 1865. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru, a od 1873. bio je zastupnik u Carevinskome vijeću. Njegova dugogodišnja borba za položaj hrvatskog jezika rezultirala je prihvaćanjem prijedloga da se hrvatski jezik uvede kao službeni u sve dalmatinske državne urede (1883). Professor Botica posebno se u svom  izlaganju osvrnuo na njegov rad na prikupljanju blaga narodne književnosti koja se na taj

način sačuvala od zaborava i nestajanja.

 

 

Komemoracija za profesora Paštara

Ogranak Matice hrvatske u Zadru 16. prosinca priredio je komemoraciju za pokojnoga Ivana Paštara, profesora i diplomiranog ekonomista, dugogodišnjega tajnika i člana Predsjedništva Ogranka Matice hrvatske u Zadru.

Komemoracija se održala  u dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru. O životu i djelu profesora Paštara govorili su: dr sc. Radomir Jurić, Anica Serdarević, prof. te dr. sc. Mile Mamić, prof.

Komemoraciju je vodila Martina Drobnak, prof.

U umjetničkom dijelu programa nastupila je sopranistica Nela Šarić uz glazbenu pratnju Tomislava Košte, emotivnom izvedbom dviju pjesama.

Recital Molitva za moju Veroniku na iškoj čakavici izveo je pjesnik Zvonko Sutlović.

 

 

Predstavljanje knjige “Kršćanin na psihoterapiji”

U Ogranku Matice hrvatske u Zadru 12. prosinca održano je predstavljanje knjige Kršćanin na psihoterapiji autora Roberta Perinčića. Recenzent, prof. dr. sc. Ante Bagarić kazao je kako autor ima dvije ključne osobine zbog kojeg ga ljudi s pravom vole: snažnu autentičnost i otvorenost prema dijalogu, a upravo tu formulu prenosi i svojim pacijentima kao dugogodišnji psihijatar i psihoterapeut. Odvažio se pišući ovu knjigu na velik i zahtjevan zadatak, javno otvoriti pitanje odnosa između kršćanstva i psihoterapije. Pri tome nije ponudio lažno pomirenje ni kompromis, nego je jasno i iskreno pokazao kako on vidi te dvije temeljne sastavnice naše kulture. Kroz konkretne, dojmljive slučajeve razbija mit o psihoterapeutima kao čarobnjacima te jasno poručuje da nema brze magije ni lakih rješenja jer je put prema ozdravljenju dug, zahtjevan i duboko ljudski, rekao je Bagarić.
Fra Šanko se osvrnuo na misao da ne liječe ideje niti teorije, nego odnos. U odnosu se događa promjena i iscjeljenje, rekao je. U tom smislu Isusa vidi kao paradigmatski primjer najboljeg psihoterapeuta, jer nudi susret, a ne kontrolu, istinu, a ne prisilu. Iako knjiga ne zamjenjuje Evanđelje, nudi zahtjevan, oslobađajući put rasta, preispitivanja i sazrijevanja. Namijenjena je svećenicima, (ne)vjernicima i i svima koji žele rasti u istini, u odnosu prema Bogu i prema drugome čovjeku, zaključuje. Na kraju se okupljenima obratio autor govoreći kako stvarnost ne vidimo kakva jest, nego kroz predodžbe, interpretacije i slike koje stvaramo o sebi, drugima, vjeri i Bogu. Problem nastaje kada te slike zamijenimo za samu stvarnost i počnemo ih braniti kao jedinu istinu, ističe autor, te objašnjava kako postoje različite istine i putevi, kako u psihoterapiji tako i u vjeri. Kao što ne postoji jedna škola psihoterapije, ne bi smjelo postojati ni jedno zatvoreno razumijevanje kršćanstva. Isus govori u metaforama i paradoksima upravo zato da razbije doslovnost i potakne unutarnju promjenu. U tom kontekstu, kršćanstvo i psihoterapija, susreću se tamo gdje čovjek ima hrabrosti izgubiti svoje slike i istine kako bi mogao rasti, zaključuje Perinčić. Knjigu je objavio Ogranak Matice hrvatske u Zadru.

predavanje akademika Nikole Bašića: “Arhitektura pripadnosti”

11. prosinca priređeno je predavanje akademika Nikole Bašića: Arhitektura pripadnosti. Nekoliko je riječi o, zadarskoj i hrvatskoj javnosti dobro poznatom arhitektu, akademiku Bašiću na početku rekla moderatorica Anica Serdarević, izdvojivši projekte po kojima je najviše poznat poput: Pozdrava suncu i Morskih orgulja, pozornice na dočeku svetog oca Ivana Pavla II na Forumu u Zadru, Kornatske križeve i drugo.
Prema akademiku Bašiću arhitektura pripadnosti ne promovira zatvoreni, ekskluzivni nacionalni ili regionalni identitet, nego prostorni i kulturni osjećaj ukorijenjenosti – osjećaj da neki prostor „govori našim jezikom“, da priziva sjećanja, potiče povezanost i osjećaj pripadnosti svojoj kulturi i svojoj zajednici. U tom smislu, arhitektura pripadnosti nije stil, ni tipologija, nego etika stvaranja – etika koja poštuje kontekst, zajednicu, pamćenje i budućnost. U svijetu koji se sve brže mijenja, gdje identiteti postaju fluidni, a krajolici uniformirani, arhitektura pripadnosti predstavlja akt otpora zaboravu i gubitku mjere, zaključuje akademik Bašić. To je arhitektura koja ne nameće značenje, nego ga stvara zajedno s onima koji prostor žive. Ovim izlaganjem arhitekt Bašić dokazao je da pripadnost nije stil, nacionalna oznaka ni nostalgija. Prema njegovim riječima pripadnost je prostorna istina. Arhitektura koja pripada ne pokušava impresionirati, već izražava zajednicu. Ne ponavlja, nego pamti. Ne izmišlja prostor nego ga gradi zajedno s ljudima koji ga žive, riječi su arhitekta Bašića.

akademik Bašić