U Mjesecu Frankofonije Ogranak Matice hrvatske u Zadru i Odjel za frankofonske studije Sveučilišta u Zadru priredili su predavanje dr. sc. Nansi Ivanišević “Ništa nije slučajno: kako države grade moć kroz kulturu. Francuski, južnokorejski i hrvatski primjeri kulturne politike”. Predavanje se održalo u dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru, 17. ožujka. Upozorilo je na važnost područja kulturnih politika “jučer, danas, sutra”, ističući prije svega značenje uloge Države u njihovom vođenju i kreiranju. Prikazano je kako se dvije svjetski poznate inačice i ona nama najvažnija, hrvatska, odnose prema svojoj kulturi nazvanoj i “mekom moći”, osobito njezinim popularnim vidovima (pjesmi, filmu, modi, gastronomiji…). Francuska kulturna politika prikazana je kao zaštitni model: kulture kao državne strategije (ključne su značajke francuski jezik i Frankofonija, film, glazba, gastronomija, moda i muzeji te “art de vivre”. Ova je kulturna politika primjer vrlo sofisticiranog korištenja “meke moći” kulture, dugoročno, planski i institucionalno. Istaknuto je značenje francuske šansone (Edit Piaf). Južnokorejska kulturna politika izvozni je model, kultura je ekonomska i geopolitička investicija. Nakon azijske financijske krize 1997 godine država je počela sustavno ulagati u kulturne industrije, s ciljem izvoza pop kulture u globalni izvozni proizvod (spajanjem glazbe, vizualne estetike, plesa, mode i digitalnih medija i pažljivo kontroliran kulturni proizvod, s jasnim ciljem osvajanja publike, a ne samo izražavanja umjetnosti). Hrvatska je kulturna politika fragmentirana inačica, gdje se kultura nalazi između identiteta i tržišta. Kulturu vidi kao važan segment identiteta, snažno potičući baštinu, književnost, klasične umjetnosti te kulturne institucije. Hrvatska “meka moć” prvenstveno dolazi od turizma, pejzaža i kulturne baštine. Popularna glazba i masovna kultura još uvijek nisu sustavno uključene u nacionalnu strategiju “meke moći” . Primjeri snažnih popularnih figura poput Olivera, često su rezultat individualnog talenta i publike, a ne dugoročne strategije. Različitost je i u zakonodavnom pristupu kulturi, pri čemu Hrvatska zakonima prvenstveno čuva kulturnu baštinu, posredno potičući popularnu kulturu kroz druge zakone. U predavanju je posebno naglašena važnost i nužnost povezanosti kulture i znanosti. Zaključeno je kako kultura nikada nije samo spontani izraz društva, ona uvijek odražava političke odluke o tome što država želi biti.
